Jednoga sam dana došao
u neko selo i upitao ljude kako se to selo zove. Mjesto još nije imalo ime, a ljudi koji su u njemu živjeli bili su jako siromašni. Pozvali su
me da uđem u neku malenu, trošnu kućicu i ponudili me šalicom mlijeka.
Pitao sam ljude što bi u životu željeli imati, a oni su
prvo šutjeli jer ih je bilo sram. Zamolio sam ih da mi kažu i da se ne srame. Odgovorili
su mi naposljetku da više od svega žele novu, veću kuću pokraj rijeke Kupe za
cijelu obitelj. Na povratku svojoj kući nisam mogao prestati misliti na njih.
Bilo mi ih je žao.
Prije počinka nazvao
sam radnike i rekao im neka sutra u četiri sata popodne dođu do moga dvorca.
Došlo je sedmero radnika. Po dolasku u centar mjesta rekao sam radnicima što da
sagrade. Želio sam vilu na devet katova koja bi imala šest balkona. Radnici su
se požalili da će ih trebati više od sedmero za tako zahtjevnu građevinu. Ubrzo
sam pozvao još radnika i oni su došli za čas. Njima sam također objasnio kakvu
vilu želim.
Nakon dva mjeseca
radnici su me nazvali i rekli mi da su sagradili što sam zatražio.
Odmah sam odjurio do
kućice u kojoj su živjeli moji siromašni ljudi. Okupio sam ih i rekao da imam
iznenađenje za njih. Rekao sam im da će po njih doći autobus kojeg sam naručio
i odvesti ih do nečega što su oduvijek željeli.
Nakon što su moji
siromašni prijatelji došli autobusom do vile i ugledali je, jako su se
obradovali. Zagrlili su me i rekli mi kako mi to što sam za njih napravio neće
nikada zaboraviti.
Prošlo je mnogo godina
od kada su se ljudi uselili u vilu. U međuvremenu sam im našao posao i postali
su mi jako dobri prijatelji. Ta darovana vila Jurić bila je prva kuća oko koje
je poslije nastalo mjesto kojeg su stanovnici nazvali Brod na Kupi.
Neven
Jurić, 7.
