Jednoga dana krenuo sam na
svoje putovanje. Uzjahao sam svoj tamnocrveni
bicikl. Kada sam izašao na put primjetio sam da je listopad poharao šumu.
Njegove boje: zelena, crvena, smeđa pratile su me u stopu. Nestašni listići plesali su na cesti svoj
posljednji ples.
Zrak je bio hladan i
mirisalo je na zimu. Vjetar mi je posjetio kosti i zavukao mi se u majicu. Kupa,
rijeka koja vijuga uz cestu i nema kraja, poprimila je sivu boju. Skočiti u nju
bilo bi jezivo.
Putem sam susreo zeca i
zmiju. Zec, crni i divlji brzo je šibnuo u šumu. Puno je ugodnije sresti blagu
srnu i njeno maldunče. Sjetio sam se susreta sa starim stanovnikom naših gorskokotarskih
šuma - medvjedom. Nije mi bilo nimalo
ugodno. Okrenuo sam svoj bicikl i zbrisao. Nadam se da se nije naljutio
jer mu nisam rekao doviđenja .
Nikada ne bih napustio svoje
selo niti mijenjao svoj prekrasni zavičaj za neku asflatnu džunglu!
Željko
Štimac, 8. r.
