Voda je
izvor života. Kapljica nade, Božji dar.
Čovjek,
biljke i životinje ne mogu živjeti bez vode. Dragocjena je u svakodnevnim
životnim prilikama. Osim za piće rabimo je u domaćinstvu, za osobnu higijenu i
u proizvodnji. Voda je neophodna za funkcioniranje svakog živog organizma jer
bez nje on više ne bi postojao. U tijelima nekih živih bića udio vode može se
popeti i na 90%. Voda je bogata mineralima i trebamo je što više piti.
Voda je
ponos Hrvatske. Rijetko se koja zemlja može pohvaliti pitkom vodom, čistim
izvorima, rijekama, jezerima i prekrasnim morem. Na nama je dužnost i obaveza
da čuvamo vodu od zagađenja, da je ne trošimo prekomjerno, pazimo na njeno
korištenje i upozorimo nesavjesne na posljedice njenog iskorištavanja.
Zagađujući vodu možemo uzrokovati bolest kod ljudi, životinja i biljaka, pa čak
i smrt. Rijeke su naši najvažniji resursi pitke vode i na njih moramo paziti
najviše jer još jednom ponavljam, i još ću mnogo puta ponoviti: AKO NEMA VODE,
NEMA NI NAS!
Kroz moje
mjesto teče rijeka Kupa i njen pritok Kupica. One su ljepote Gorskog kotara.
Ponosna sam što su čiste, što pružaju dom mnogim biljnim i životinjskim
vrstama. U njima se zrcali ljepota šuma, polja, kuća i nebeskog plavetnila.
Pravo bogatstvo za sva ljudska osjetila. Ljeti, u toplim danima, Kupa
pozdravlja mnoge kupače i ljubitelje sportski igara na vodi. Sa školskog
prozora gledam Kupicu nježnu, milu i dragu. Ona je rječica koja izvire pokraj
Male Lešnice, stidljivo i lagano da bi se s vremenom pretvorila i razvila u
pravu, ''odraslu'' rijeku. Probija se u stijenama i kreće na svoj put prema
Kupi. Prolazi selom i pozdravlja nas školarce svakoga dana.
Jednoga
dana Kupica je izgledala prilično nemirno, rekla bih, čak ljuto i
uzrujano. Na svome putu nije štedjela nikoga pa čak ni voćnjak koji inače
miluje i hrani pored naše škole. Toliko je nabujala da je prekrila većinu
stabala jabuka, a nerijetko je u brzom pohodu sa sobom trgala i nosila cijela
debla. Divlja i brza svih nas je uplašila. Neka su mjesta bila odsječena jer se
prelila iz svog korita i prekrila dijelove cesta.
Na svu
sreću, s prestankom kiše Kupica se polako smirivala i vraćala svojem mirnom
toku. Od podivljale goropadnice postajala je opet pitomo i ljupko janješce. Taj
ću dan pamtiti po osjećaju nesigurnosti i straha. Time nam je svima dala do
znanja da može biti stroga i opasna kad to želi i da može dati nama i prirodi
puno, ali isto tako to u trenu može uzeti k sebi.
Bila bih
strašno nesretna da vidim kako netko baca smeće u našu rijeku ili da vidim
otpad kako pliva u njoj. To bih odmah prijavila ovlaštenima koji bi najbolje
znali što treba poduzeti. Takve ljude treba strogo kazniti jer nisu narušili
samo ljepotu rijeci, već u opasnost dovode sve žive organizme koji su u
doticaju s tom vodom. Svatko od nas zato ima zadaću brinuti se o očuvanju vode,
misliti na sadašnjost i
budućnost.
Čuvajmo
vodu! Čuvajući vodu, čuvamo i život!
