LEGENDA O POSTANKU BRODA NA KUPI

Jednoga sam dana došao u neko selo i upitao ljude kako se to selo zove. Mjesto još nije imalo ime, a ljudi koji su u njemu živjeli bili su  jako siromašni. Pozvali su me da uđem u neku malenu, trošnu kućicu i ponudili me šalicom mlijeka.

Pitao sam  ljude što bi u životu željeli imati, a oni su prvo šutjeli jer ih je bilo sram. Zamolio sam ih da mi kažu i da se ne srame. Odgovorili su mi naposljetku da više od svega žele novu, veću kuću pokraj rijeke Kupe za cijelu obitelj. Na povratku svojoj kući nisam mogao prestati misliti na njih. Bilo mi ih je žao.

Prije počinka nazvao sam radnike i rekao im neka sutra u četiri sata popodne dođu do moga dvorca. Došlo je sedmero radnika. Po dolasku u centar mjesta rekao sam radnicima što da sagrade. Želio sam vilu na devet katova koja bi imala šest balkona. Radnici su se požalili da će ih trebati više od sedmero za tako zahtjevnu građevinu. Ubrzo sam pozvao još radnika i oni su došli za čas. Njima sam također objasnio kakvu vilu želim.

Nakon dva mjeseca radnici su me nazvali i rekli mi da su sagradili što sam zatražio.

Odmah sam odjurio do kućice u kojoj su živjeli moji siromašni ljudi. Okupio sam ih i rekao da imam iznenađenje za njih. Rekao sam im da će po njih doći autobus kojeg sam naručio i odvesti ih do nečega što su oduvijek željeli.

Nakon što su moji siromašni prijatelji došli autobusom do vile i ugledali je, jako su se obradovali. Zagrlili su me i rekli mi kako mi to što sam za njih napravio neće nikada zaboraviti.

Prošlo je mnogo godina od kada su se ljudi uselili u vilu. U međuvremenu sam im našao posao i postali su mi jako dobri prijatelji. Ta darovana vila Jurić bila je prva kuća oko koje je poslije nastalo mjesto kojeg su stanovnici nazvali Brod na Kupi.

                                                        Neven Jurić, 7.

SKITNJE JESENSKIM KRAJOLIKOM

Jednoga dana krenuo sam na svoje putovanje. Uzjahao sam svoj tamnocrveni  bicikl. Kada sam izašao na put primjetio sam da je listopad poharao šumu. Njegove boje: zelena, crvena, smeđa pratile su me u stopu.  Nestašni listići plesali su na cesti svoj posljednji ples.

Zrak je bio hladan i mirisalo je na zimu. Vjetar mi je posjetio kosti i zavukao mi se u majicu. Kupa, rijeka koja vijuga uz cestu i nema kraja, poprimila je sivu boju. Skočiti u nju bilo bi jezivo.

Putem sam susreo zeca i zmiju. Zec, crni i divlji brzo je šibnuo u šumu. Puno je ugodnije sresti blagu srnu i njeno maldunče. Sjetio sam se susreta sa starim stanovnikom naših gorskokotarskih šuma - medvjedom. Nije mi bilo nimalo  ugodno. Okrenuo sam svoj bicikl i zbrisao. Nadam se da se nije naljutio jer mu nisam rekao doviđenja . 

Nikada ne bih napustio svoje selo niti mijenjao svoj prekrasni zavičaj za neku asflatnu džunglu!

                                                           Željko Štimac, 8. r.

PUH U ŠKOLI

(prema tekstu Živina u zraku)

         Moj je tata ulovio četiri puha. Odmah mi je sinula ideja da odnesem puha u školu. Naravno da starci nisu imali pojma što smjeram.       

U školi sam izvadio puha iz torbe i plašio sve u razredu. Male, uplašene životinjice najviše se bojao Dario Litanj. Bježao je od njega kao da ga svi vrazi love. Nisam prestajao sa svojom igrom sve dok me učiteljica nije prekinula. L Uzela je jadnu živinu i bacila je u smeće. Kada je učiteljica izašla, Dario je puha izvadio iz smeća i naš se novi prijatelj opet našao u učionici. Tada je u razred ušla učiteljica Ana Derenčinović (moja razrednica) i vidjela da nešto ne štima. Pokušao sam ga tijelom sakriti i po običaju se praviti blesav, ali ona je bila uporna. Odmaknula me je u stranu i otkrila „beštiju“ na prozorskoj dasci. Puhu ovoga puta nije bilo spasa.

         Morao je napustiti učionicu. L

Pouh va školi

Moj voča je vijou štiri pouha. Odma mi je sinula ideja da prinesem pouha va školu. Moji roditelji niso vidli za moju namjeru. 

Ko son pršo v školo ziu sam pouha z s turbe i plašiu sam sve va razredi. Največ se Dario Litanj plašiu pouha. Bežao je od njega ko da ga vrag vuovi. Nisam prestau za svojo igro se dok me ni učitel vjeu. Zivu je jadnu ževu i vrgo je va smeti. Dario je ziu pouha za smetja i pouh se spit našou v učionici. Poli je pršva učitelka Ana Derenčinović i videva da nekaj ne štima. Ja sam se po običaj praviou blesav, ali ona je bva uporna i odmokneva  me v  stran i otkriva beštijo na prozorske doske. Pouhe taj pot ne bu spasa.

Morou je napestet učionico. :(

                                                                       Željko Štimac, 8.

PRVI ŠKOLSKI DAN

Večer prije polaska u prvi razred… Uzbuđenje…

U torbi šarene bilježnice i knjige koje jedva čekaju da počnem pisati i učiti iz njih. Odjeća u kojoj ću krenuti u novi, nepoznati svijet bila je uredno složena. Nisam mogla zaspati od uzbuđenja. Stalno sam se prevrtala po krevetu.

Jutro… Napokon…

Mama me dovezla pred školu. Sa mnom je bio stariji brat koji me neprestano zadirkivao. Hrabro sam otvorila velika vrata škole i kročila u njen hol. A unutra… strka i zbrka, vriska i galama.

Zazvonilo je školsko zvono. Trrrr……

U holu škole, baš kao i vas danas, dočekali su nas stariji učenici, učitelji i ravnateljica. Poželjeli su nam dobrodošlicu. Naša učiteljica, Ana, povela nas je u učionicu, novi dom iduće četiri godine.

Tako i ja vama, dragi prvašići, od srca želim dobrodošlicu u našoj školi i sreću u svakom školskom danu.

Učenje, zadaće, ocjene sve će se to ponavljati iz dana u dan. Ali ne brinite! Ima tu i puno igre, smijeha, prijateljstava… ljubavi. J Vjerujte mi, nije uopće strašno!

Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba.

Laura Gadanec, 5.

PROLJEĆE

U mojem malom selu otopio se snijeg i sunce je izašlo. Stigli su i prvi vijesnici proljeća: visibabe i zvončići.  Nabujale Kupa i Kupica glasnije žubore. Medo i prijatelji probudili su se iz zimskog sna. Polako su se pokazali i kukurjeci, cica mace, šafrani i drugi cvjetići i tako ukrasili livade. Duži su dani, jutra su lijepa. Ptice cvrkuću, ljudi šetaju. Nebo je nalik na more.

Svoj zavičaj ne bih nikada mijenjao jer uvjeren sam da nigdje na svijetu nema ovakve ljepote.

Mario Gretić, 6.

ZAŠTO JE VODA DRAGOCJENA

Voda je izvor života. Kapljica nade, Božji dar.

Čovjek, biljke i životinje ne mogu živjeti bez vode. Dragocjena je u svakodnevnim životnim prilikama. Osim za piće rabimo je u domaćinstvu, za osobnu higijenu i u proizvodnji. Voda je neophodna za funkcioniranje svakog živog organizma jer bez nje on više ne bi postojao. U tijelima nekih živih bića udio vode može se popeti i na 90%. Voda je bogata mineralima i trebamo je što više piti.

Voda je ponos Hrvatske. Rijetko se koja zemlja može pohvaliti pitkom vodom, čistim izvorima, rijekama, jezerima i prekrasnim morem. Na nama je dužnost i obaveza da čuvamo vodu od zagađenja, da je ne trošimo prekomjerno, pazimo na njeno korištenje i upozorimo nesavjesne na posljedice njenog iskorištavanja. Zagađujući vodu možemo uzrokovati bolest kod ljudi, životinja i biljaka, pa čak i smrt. Rijeke su naši najvažniji resursi pitke vode i na njih moramo paziti najviše jer još jednom ponavljam, i još ću mnogo puta ponoviti: AKO NEMA VODE, NEMA NI NAS!

Kroz moje mjesto teče rijeka Kupa i njen pritok Kupica. One su ljepote Gorskog kotara. Ponosna sam što su čiste, što pružaju dom mnogim biljnim i životinjskim vrstama. U njima se zrcali ljepota šuma, polja, kuća i nebeskog plavetnila. Pravo bogatstvo za sva ljudska osjetila.  Ljeti, u toplim danima, Kupa pozdravlja mnoge kupače i ljubitelje sportski igara na vodi. Sa školskog prozora gledam Kupicu nježnu, milu i dragu. Ona je rječica koja izvire pokraj Male Lešnice, stidljivo i lagano da bi se s vremenom pretvorila i razvila u pravu, ''odraslu'' rijeku. Probija se u stijenama i kreće na svoj put prema Kupi. Prolazi selom i pozdravlja nas školarce svakoga dana.  

Jednoga dana Kupica je izgledala prilično nemirno, rekla bih, čak  ljuto i uzrujano. Na svome putu nije štedjela nikoga pa čak ni voćnjak koji inače miluje i hrani pored naše škole. Toliko je nabujala da je prekrila većinu stabala jabuka, a nerijetko je u brzom pohodu sa sobom trgala i nosila cijela debla. Divlja i brza svih nas je uplašila. Neka su mjesta bila odsječena jer se prelila iz svog korita i prekrila dijelove cesta.

Na svu sreću, s prestankom kiše Kupica se polako smirivala i vraćala svojem mirnom toku. Od podivljale goropadnice postajala je opet pitomo i ljupko janješce. Taj ću dan pamtiti po osjećaju nesigurnosti i straha. Time nam je svima dala do znanja da može biti stroga i opasna kad to želi i da može dati nama i prirodi puno, ali isto tako to u trenu može uzeti k sebi.

Bila bih strašno nesretna da vidim kako netko baca smeće u našu rijeku ili da vidim otpad kako pliva u njoj. To bih odmah prijavila ovlaštenima koji bi najbolje znali što treba poduzeti. Takve ljude treba strogo kazniti jer nisu narušili samo ljepotu rijeci, već u opasnost dovode sve žive organizme koji su u doticaju s tom vodom. Svatko od nas zato ima zadaću brinuti se o očuvanju vode, misliti na sadašnjost i budućnost.         

Čuvajmo vodu! Čuvajući vodu, čuvamo i život!

                                                                     Danijela Jurković, 7.

DA TE VOLIM MALO JE REĆI; DA TU VOLINU HARI HILO AŠO VAKERI

Da te volim malo je reći

Zbog tebe svaki dan mislim o sreći

Na svijetu riječi je malo

Da ti kažem koliko mi je stalo

Možda je moje srce tiho i malo

Al' za tebe kuca, čuješ li budalo

Laura Gadanec, 4. raz.

DA TU VOLINU HARI HILO AŠO VAKERI

Da tu volinu hari hilo ašo vakeri

Zbog tute svakon dive mislinu o bajt

Po tem alava hilo hari

Da tuke vakeru keći mange stardilo

Možda hili mri vođi tiho i tikoro

al' zbog tute kucini, šune li budalo

na romski prevela Danijela Jurković, 7. raz.